O Paškom siru

Terroir

Otok Pag geološki spada u kraško područje s izrazitom dinarskom morfostrukturom. Pravilni nizovi vapnenačkih bila i zaravni presječeni su flišnim udolinama koje su uglavnom male ili su potopljene. Sve to s jedne je strane utjecalo na karakteristike biljnog pokrova otoka, a s druge strane na razvoj ovčarstva kao glavne poljoprivredne aktivnosti.

Na razvoj i sastav biljnog pokrova otoka Paga utjecao je i njegov smještaj unutar mediteranske klime (na prijelazu iz submediteranske u eumediteransku zonu) koju karakteriziraju kratke i blage zime te duga i topla ljeta. Prosječna godišnja temperature zraka iznosi 16°C (prosječne mjesečne temperature u siječnju iznose oko 5°C, a u srpnju oko 26°C). Poseban utjecaj na sastav biljnog pokrova ima bura, jak i hladan vjetar koji često puše u zimskim mjesecima.
Bura je značajna jer s mora podiže kapljice vode i raznosi ih po otoku uzrokujući posolicu, zbog čega se u tlu povećava koncentracija soli. Pod utjecajem bure su na sjeveroistočnoj i istočnoj strani otoka tijekom tisućljeća stvoreni nepregledni predjeli golog kamena i siromašnih kamenjarskih pašnjaka, pa se područja s više vegetacije mogu naći samo u prostranom zapadnom dijelu otoka.

Terroir

Jedina domaća životinja koju je moguće uzgajati na tako slabo produktivnim krškim pašnjacima jest ovca. O stoljetnoj stočarskoj tradiciji stanovnika otoka Paga govori dokument iz 1070. godine u kojem se spominje selo Vlašići čiji je naziv deminutiv riječi Vlah, koja je označavala romanskog stočara – pastira. Krajem 18. stoljeća na Pagu se već uzgajalo oko 25.000 ovaca, dok se danas njena populacija procjenjuje na oko 30.000 grla.
Paški sir je tvrdi ovčji sir koji se odlikuje ugodnim pikantnim okusom i zbijenom zatvorenom teksturom. Može se prepoznati po svom pravilnom, niskom cilindričnom obliku, ravnom do lagano konveksnom plaštu i te po relativno malim dimenzijama (mase do 3,5 kg).

Terroir

Boja tijesta sira je od svijetložute do tamnožute ili boje slame. Kora je
tvrda i glatka, a boja joj varira tijekom zrenja te može od zlatnožute prijeći u svijetlocrvenkasto-smeđu. Kod mlađih sireva kora je dovoljno mekana da bude jestiva. Ovisno o zrelosti, tekstura i okus Paškog sira mogu se donekle razlikovati. Mladi Paški sir zrelosti 2 mjeseca je slabo elastičan, lako reziv, a na prerezu može biti bez ili imati manji broj rijetko raspoređenih okruglih sitnih očica.
Okus mu je blago sladak, umjereno slan i ugodno pikantan, s tipičnom notom ovčjih sireva. Ima izraženu trajnu aromu karakterističnu za područje proizvodnje te podsjeća na sredozemno aromatično i začinsko bilje. Tijekom zrenja Paški sir postupno postaje pikantniji, povećava se intenzitet okusa, arome, mirisa i boje, a sirno tijesto dobiva na čvrstini.
Potpuno zreli „Paški sir“, zrelosti šest i više mjeseci, je fine granulirane strukture, a rezanjem se nepravilno lomi. Okus mu je pikantan, harmonično pun, u ustima se topi, a pod jezikom se osjećaju fini kristalići.